Tokovi smisla
Život je lađa na varljivim talasima a njegov smisao je podariti životom život i tome životu dati smisao – život.
Život je smisao sam po sebi.
Ili nije?
Zapravo je besmisleno traganje za smislom života i nedokučivo u onoj meri kojom se ne može sagledati i spoznati celina Univerzuma. Tek celina ima smisao. Život na Zemlji je tačka mikroskopskih razmera za Svemir koja se okreće, obrće, juri u svojim sistemima ... i sigurno je da ima zadati smisao, jer svaki sistem je poredak u kome baš svaki elemenat ima tačno određenu ulogu u pretpostavljenom smislu ...
Ostaće tajna.
Zauvek.
Ipak, mi osećamo, jasno, kristalno jasno osećamo taj smisao.
Smisao života je pronaći se i opstati u tim (nejasnim) tokovima, pronaći sopstvene staze bez čvorova i u njima teći, proticati, strujati bez zastoja, jer je otvoren pravi put, osetom iz sebe nemom kraju dotoka, nevidljivom očima stvarnosti, prepoznatljivog tragom u sebi i onom do njega.
Ja, ustvari, nikada ne razmišljam o toj temi smisla, jer uvek i u svemu odmah pronalazim ili ne pronalazim taj smisao, uzimam ili odbacujem (ako ga nema), pa i ne stignem do toga da razmišljam ... a sada pišem samo zato što se povremeno pokušavaju dati odgovori na pitanje – zašto smo na blogu?
Adekvatno bi bilo pitanje – zašto smo u životu?
Reče je o smislu.
Kakvo nepristojno zalaženje u intimu nečije ličnosti!